Bio je to jedan planinsko-morski izlet. Ugodno nedjeljno popodne u šetnji Učkom i Opatijom bajnom. Mateo, Paolo, Marcel i Josip, dečki sa Muškog odjela rekli su Idemo. Idemo na Učku. Bilo je to pola sata ugodne vožnje uz bučno popraćene pjesme Azre, Prljavog Kazališta pa i nekih cajki…
Prva stanica bila nam je bivše INA-ino odmaralište. Istraživanje otvorenog, vandalistički devastiranog hotela bio je izazov za mlade koji su rijetko ulazili u hotele, a sigurno nikada iza recepcije, u kuhinju, skladišta, kotlovnicu, penthaus,…
Avanturistički duh i tajnovitost polu osvjetljenih, gotovo sablasnih prostorija tjerao ih je u istraživanje. Rastrčali su se na različite strane hotela, dozivajući jedni druge kad bi pronašli što god zanimljivog, maštajući kako je bilo posjetiocima dok je hotel bio u upotrebi. Oni bi tako u nedogled, al Učka je velika i nismo još na vrhu.
Srećom rampa na putu do vrha Vojak bila je otvorena pa smo se kroz oblake odvezli na 1396 m nadmorske visine. Uspješno smo prišli parkiralištu uz TV repetitor i vojne radare te se snježnom stazom uputili ka razglednom tornju. Magla odnosno oblaci nisu nam dozvolili pogled dalji od tridesetak metara, ali smo pričajući osvijestili strane svijeta i pravce prema Istri, Kvarneru, Rijeci, Platku,… Nakon višekratnog fotografiranja na više-manje rizičnim pozicijama i grudanja do parkirališta krenuli smo nizbrdo ka Opatiji.
Lungo mare, danas je bio kratak, šetnja Učkom i razlika u nadmorskoj visini umorili su dečke i pa smo se ubrzo nakon uživanja u zasluženom sladoledu vratili u Dom. Dome, slatki dome!
