Iz soba našeg doma vidi se Učka. Vidi se odašiljaš radio-tv signala koji je smješten u blizini Vojaka, najvišeg vrha Učke. Pa eto došlo je proljeće i dogovor da se popnemo gore, razgledamo iz blizine odašiljač, sve te stršeće antene, saznamo kako je odozgo vidjeti Rijeku i provjeriti da li je naš dom prepoznatljiv i s tih visina.
Putem smo povremeno pogledavali prema vrhu na koji se penjemo, a koji je uglavnom bio u oblaku i tek povremeno provirivao dajući nam nadu da ćemo vidjeti mjesto odakle smo krenuli. Vijugav put uz dobro raspoloženje i trešteću muziku doveo je, nas devetero, do vrha Poklon (1200m). Nastavili smo uz novi Centar za posjetitelje i poznatu gostionicu Dopolavore na sedlu ispod Vojaka te započeli uspon uskom strmom stazom od 7km prema Vojaku. Dječaci su bili oduševljeni prirodom i u čuđenju snimali svaki djelić puta koji je djelovao kao prolaz u snježnu bajku. Okoliš je više odavao zimski nego proljetni ugođaj i to nam je iz tople kabine odgovaralo. Čim smo izašli iz kombia počelo je grudanje. Bilo je veselo i vrištavo. Poneki, zasuti bijelim prahom i nisu bili baš presretni pa smo smirili doživljaje, razgledali vojni radar, radio-tv odašiljač i još tko zna kakve odašiljače mobilnih operatera te krenuli snježnom stazom prema tornju za razgledavanje (1396m). Imali smo sreće, oblaci su se pomakli pa smo iako ne baš posve bistro, vidjeli okolne rubne planine Gorskog Kotra, skoro cijelu Istru, more iza zapadne obale Istre, Kvarnerske otoke sve do Golog otoka i našu Rijeku. Rijeku koja nam se svima učinila ogromnom, nezamislivom iz perspektive Čandekove ulice. Nažalost više nema dalekozora kojim se moglo detaljnije razgledavati sa tornja i nismo uspjeli locirati naš Dom, ali spremili smo u naše mobitele mnoštvo zadivljujućih slika.
Pri povratku skrenuli smo prema Bivšem Ininom odmaralištu koje je trenutno devastirano i izgleda kao kuća duhova. Slike i snimke svjedoče više milijunskoj šteti i neupotrebljivosti prekrasnog izletišta na kojem su prelijepe izletničke i sportske trenutke provodili i naši korisnici prije petnaestak godina.
Pri povratku smo svratili u Iku na omiljeni hamburger te se siti i zadovoljni, ispunjenog popodneva vratili u Dom.
Jer samo jedno mjesto na svijetu se zove Dom 🙂
