Jedna naša korisnica ispričala nam je zanimljivu priču…
Dan 31. listopada. Bliži se ponoć. Utvrdu Dijagnostike nadvili su crni oblaci. Munje sijevaju, tutnje gromovi crnim nebom, zemlja se trese, a stabla se pod naletima bure zlokobno njišu! Na Odjelu dijagnostike je zavladala jezovita tišina!
Strah se uvukao u svaki kutak prostora. „Zar je ovo smak svijeta?“ progovori netko. Uto kroz prozor, bljesak munje obasja kamene stoljetne stube koje vode do najviše kule Utvrde. Radoznalost nadjačava strah, palimo svijeće, polako, gotovo nečujno se penjemo. Srca bubnjaju, ruke drhte pa plamen svijeća ocrtava jezive siluete koje nas obavijaju i kao da nas žele uvući u svoj svijet. Aaaaaaaaaaaaaaa … prolomio se krik nakon što je još jedna munja bljesnula!
Poispadale su nam svijeće, a od nastale buke masa šišmiša se probudila i počela letjeti oko naših glava. Branili smo se mlatarajući rukama kako nam se ne bi upleli u kosu. Strmoglavili smo se niz stepenice u potrazi za sigurnim skloništem. Zloslutni, crni šišmiši slijedili su nas sve dok nismo izašli iz utvrde. A onda, još veći šok i nevjerica! Pred nama se ukazao krvavi prizor.
Sablasno stablo nadvilo nam se nad glavama, tri križa „izronila“ su iz zemlje, a mjesec je sve „zakrvario“. Krv se slijevala niz fasadu Utvrde i uranjala u zemlju. Svojim naletom vjetar nas je zakovitlao, digao u zrak, i odjednom bum, tres, bum… Našla sam se na podu.
Ugledavši strop sobe, shvatila sam da je to bio samo ružan san u Noći vještica.
