Dom za odgoj djece i mladeži Rijeka

imageimageimageimage


Dom za odgoj djece i mladeži Rijeka

Vukovarska 49
51000 Rijeka

Telefoni:
Upravna zgrada:
+385 (51) 671 083
+385 (51) 672 480-fax

Dijagnostika:
+385 (51) 672 344

Savjetovanje:
+385 (51) 672 344

Prihvat:
+385 (51) 678 758

Mala skupina:
+385 (51) 672 485

Ženska resocijalizacija:
+385 (51) 671 708

Muška resocijalizacija:
+385 (51) 672 282

Sudske odgojne mjere:
+385 (51) 672 485

Poludnevni boravak u Domu:
+385 (51) 674 412

Poludnevni boravci u školama:

OŠ Podmurvice:
+385 (91) 672 4804

OŠ Zamet:
+385 (91) 672 4803

OŠ Srdoči:
+385 (91) 472 4806

OŠ Brajda:
+385 (91) 472 4812

OŠ Gornja Vežica:
+385 (91) 472 4813

OŠ Pehlin:
+385 (91) 472 8114

OŠ Opatija:
+385 (99) 264 8018

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Volontiranje s beskućnicima

Iako je poludnevni boravak u OŠ Srdoči već više puta sudjelovao u volontiranju s beskućnicima, za četvoro djece je danas bio prvi put. Ponedjeljak, 4.12. 2017. smo se zaputili iz škole Srdoči do Riječkog Korza. Tamo nas je ispred zgrade Radio Rijeke dočekalo puno različitih ljudi. Neki su bili kao u nekim uniformama, imali su plave jakne na kojim ja pisalo Ulične svjetiljke na kojima su bila prikačena imena, te kape iste boje i s istim oznakama.

Tu su bili i fratri, u dugim smeđim haljinama, djeca osnovne škole na Krku i još neki ljudi koji su došli kao i mi volontirati. Smisao je bio da povodom izlaska novog broja časopisa za beskućnike Ulične svjetiljke, pomognemo u prodaji broja svakom prodavaču. Svatko je od nas dobio svoga prodavača časopisa te nam je rečeno na koji dio Korza da stanemo da bi naša prodaja počela. Prodaja je trajala jedan sat. Kako su to doživjela djeca opisale su nam Nikolina i Hana: „ Kad nas je profesorica pozvala na volontiranje, rado smo to prihvatili. To nam je dobro zvučalo jer volimo pomagati drugima i volimo nove doživljaje. Saznali smo da idemo pomoći beskućnicima prodavati časopis. Bilo nam je jako drago, ali pomalo čudno jer nismo nikad vidjeli beskućnike pa nismo znali kakvi su to ljudi. Pretpostavljali smo da su to siromašni ljudi bez svoje kuće, pa smo još više željeli njima pomoći. Kad smo došli na Korzo tamo su nas dočekale kamere koje su nas snimale. Prvo smo pomislile da su svi ljudi koji su tamo beskućnici, pa čak i fratri, a kasnije smo saznali da su zapravo svi volonteri kao i mi, osim prodavača. Mi smo dobile gospođu Elizabetu kojoj smo trebale pomoći prodavati časopis. Sa nama je bio i fratar, te su se najviše pored njega zaustavljali ljudi i htjeli pričati s njime. Prodali smo 12 časopisa. Ružan je osjećaj kad ljudi prolaze pored i ne osvrnu se, ne pogledaju ni nas ni časopis. Imale smo osjećaj da sad znamo kako je biti beskućnik, jer su ljudi samo prolazili pored bez da nas pogledaju. Iako smo ljude ljubazno i uz smiješak pozdravljali, neki nas nisu ni pogledali. Gledali bi u mobitele i stavljali slušalice u uši. Ipak je bilo puno ljubaznih ljudi, koji iako nisu imali novaca da bi kupili časopis od nas, porazgovarali bi s nama, a neki su nam dali i kekse. Jedna gospođa nam nije htjela kupiti časopis nego nam je dala novac da idemo na čaj zagrijati se. To je sve bilo jedno jako zabavno i poučno iskustvo i preporučili bi svima da probaju.“

21 22

3

41 42

Pročitano 58 puta